Jedna od poslastica dokumentarnog programa je svakako i litvanski film Otac, redatelja Marata Sargsyana. Otac nas vodi u svijet Vidasa Zenonasa Antonovasa, jednog od najzanimljivijih kriminalaca Sovjetskog Saveza koji je državnim ustanovama za vrijeme svoje 'karijere' ukrao milijun rubalja, a sada živi mirnim obiteljskim životom. O filmu i njegovom protagonistu popričali smo s redateljem Marataom Sargsyanom. Više o filmu možete pročitati ovdje. Otac je na programu večeras, u petak, u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu lutaka. 

- Gospodine Sargsyan, ovo je vaš prvi dokumentarac. Kako ste čuli za priču o Vidasu Zenonasu Antonovasu i što je zanimljivo kod njegove litvanske obitelji? 
Tražio sam zanimljivu temu za svoj diplomski film. Počeo sam snimati nekoliko različitih tema kako bih pronašao jednu priču koju bih mogao pretvoriti u punokrvan film. No niti jedna nije zadovoljavala. Jednom su mi kolege pričale o Vidasu Zenonasu Antonovasu, starom no nevjerojatno snažnom čovjeku, koji je proveo 20 godina u zatvoru, slavnom kriminalcu kojega su se mnogi godinama bojali, koji ima mnogo djece i tako dalje. Pomislio sam da je taj starac intrigantan i da bi bilo zanimljivo porazgovarati s njim, iako u to vrijeme još nisam razmišljao o njegovom živopisnom životu kao o mogućem filmskom materijalu. Opet sam čuo od jednog kolege da je nekoliko Vidasove djece veoma malo, jedno od njih čak novorođenče. I ovdje sam prepoznao temu za film. Odjednom sam osjetio sukob te silne palete boja koju sam tražio – postavljala su mi se brojna pitanja, a najvažnije je bilo zašto mu u dobi od 71 godine još uvijek trebaju djeca? Kako njegovo malo osobno kraljevstvo izgleda iznutra? Tako je počeo i rad na filmu. 

- Što je bilo najteže kod snimanja Oca, a što najbolje? 
Bio je to moj prvi ozbiljan rad na polju dokumentaristike, tako da je sve bilo teško – od scenarija do montiranja posljednje scene. Međutim, te poteškoće nisu ništa u usporedbi s Vidasovom suprugom! Od ranog jutra do kasno uvečer bi razgovarala s nama i morali smo smišljati trikove kako da prekinemo te beskonačne razgovore. Nije nam uspjelo. Jednog dana, nakon duge “patnje”, našli smo načina da odmah riješimo problem – zamolili smo Vidasa da razgovara s njom. Bilo je teško i natjerati djecu da se ne obaziru na kameru, za to nam je dugo trebalo. Također, bilo nam je teško samo gledati njihov život bez upletanja. Nije bilo lako. Film smo snimali oko dvije godine, tako da nosim iz tog razdoblja brojne uspomene. Jednom sam bio sam, bez snimatelja Linasa. Vidas je morao svratiti u policijsku postaju, pa su me zamolili da ih povezem svojim automobilom. Vidas je izišao iz auta i ušao u policiju, a ja, njegova supruga i sedmogodišnji sin smo ga ostali u autu čekati. Žena je uvijek sjedila na prednjem sjedalu (bila je prekrupna za stražnje), a sin je bio odozada. Vidasova me supruga ubijala pitanjima ili je komentirala sve što bi vidjela. Zenonas je zalijepio lice za prozor prema policijskoj stanici. Čuo sam ga kako ubrzano diše. U jednom trenutku je upitao, “Kada se tata vraća?” Mama mu je odgovorila, “Vraća se uskoro,” i nastavila priču. Osjetio sam da Zenonasa muči pitanje života i smrti – HOÆE li se njegov tata vratiti? Još uvijek ga nema. Prozor se zamaglio od njegovog daha. Sjetio sam se filma “10 minuta stariji” i osjetio kako Zenonas raste dok čeka tatu. Tata se ipak vratio. Zenonas nije pokazao uzbuđenje, više olakšanje. Upitao je Vidasa, “Policajci su te pustili, znači ne ideš u zatvor?” Na putu kući Zenonas je zaspao u tatinom naručju.

- Kako je bilo raditi s Vidasom koji nosi nadimak “otac mafije”? 
Sjećam se kada sam prvi put posjetio Vidasa i predložio mu da napravim film o njegovoj obitelji. Znao sam da ljudi iz kriminalnog miljea imaju vlastito drugačije shvaćanje svega. Kao i ljudi koji su proveli 20 godina u 15 zatvora. Jedno od glavnih pravila u tom svijetu je – drži riječ (obećanje). Ovo mi pravilo nije strano, iako mislim da je to jedina “dražesna” stvar iz tog svijeta. Pokucao sam na vrata, otvorio je i rukovali smo se. To je staro pravilo – stari zločinci, osobito ako su fizički snažni, vole jako stisnuti nečiju ruku prilikom rukovanja – mislim da tako iskušavaju tko se nalazi pred njima, s kime imaju posla. Snažno mi je stisnuo ruku, no pripremio sam se na to i prikladno reagirao. Mislim da me je tada prvi put prihvatio kao sebi ravnog. Porazgovarali smo, ponudio sam mu da snimim film o njemu i njegovoj obitelji. Odgovorio je, “Vjerujem ti, radi što god hoćeš.” I nikada s njim nismo imali problema.

- Kada pogledamo Vidasovu prošlost kao najslavnijeg kriminalca Sovjetskog Saveza, koji je ukrao oko milijun rubalja iz državnih institucija i oteo zrakoplov s putnicima kako bi pobjegao u Afriku – smatrate li da cilj opravdava sredstvo?
Vidasova prošlost nevjerojatno je zanimljiva, osobito kada govori o stvarima koje nisu ušle u film. U životu je proživio i divote i okrutnosti. Nije volio komuniste jer su mu oca partizana ubili komunisti. Dakle, mislim da ga je od djetinjstva pogonio osjećaj osvete. Potkradao je državne (komunističke) institucije, a nakon pada Sovjetskog Saveza bavio se reketarenjem. Nikada se nisam zapitao je li bio u pravu ili u krivu. Nisam tu da sudim, a kao i u filmu, pokušavam ostati promatrač. Odslužio je 20 godina za svoje zločine. Jedino što me zaista brinulo bilo je je li ikada ikoga ubio. Jednom sam ugasio kameru da ga to pitam. Rekao mi je da je učinio mnogo loših stvari u životu, no da nikada nije nikoga ubio. Gledao sam ga u oči dok je to govorio i vjerujem da je govorio istinu. Kasnije su mi policajci koji su mi posudili neke arhivske materijale također rekli da, koliko oni znaju – nije zaista nikoga ubio. Jednom prilikom mi je Vidas rekao da je umoran od zatvora. Kada je bio mali, otac mu je rekao – što god se dogodilo, moraš imati obitelj. Djed mu je imao 18 djece, a to mu je najveći primjer. Mislim da sada pokušava ostvariti svoj san iz mladosti. Nakon dugih godina u zatvoru sada ima obitelj koja se ne može nazvati uobičajenom – više je nalik samosvojnoj tvrđavi ili pravilima iz svijeta divljih životinja. 

- Kakvi su vam planovi za budućnost i novi projekti? 
Moj prvi film bio je kratki igrani. Drugi dugometražni dokumentarni. Trenutno radim na igranom filmu Naslijeđe, o armenskom genocidu iz 1915. godine. No u njemu neće biti nasilja, radnja će se zbivati u jednom selu u današnje vrijeme. Imam i neke ideje za dokumentarce. Dakle, vidjet ćemo.